Kako sam ševio u svemiru 5/27/2010 4:41:33 AM
Jednog jutra, prije otprilike tri tjedna, stigla mi je depeša sa uputama da odmah otputujem u Cape Canaveral, jer sam tamo hitno potreban. A taman sam imao dogovoren izlazak sa dvije crnkinje. –Dovraga sa Cape Canaveralom, –pomislio sam. A onda rekoh sebi; –Pa valjda će me ove dvije sačekati. Ako me vole, neka se malo strpe. I idući dan sjedoh na avion za ES EJ DI i nakon što sam sletio u Floridi, dočekao me je general Paton, sin čuvenog generala iz II svj. rata i odvezao me ravno u Cape Canaveral. Matori gad putem nije progovorio ni jednu riječ, iako sam uporno pokušavao izvuči iz njega čemu tolika strka. Kad smo stigli na odredište, odveo me je u odaje admirala J. H. (iz sigurnosnih razloga ne smijem mu odati puno ime i prezime), a on mi je rekao; –Aleksej, putuješ u svemir. Kad stigneš na odredište, sve će ti biti objašnjeno. –A kuda točno idem? –upitah ga. –Svemir je prilično relativan pojam. –Ideš na međunarodnu svemirsku postaju, –odvrati mi on. -Dobro, kad je tako, –slegnuh ramenima. Sat vremena kasnije već sam sjedio za upravljačem spejs šatla Atlantis i šibao prema međunarodnoj svemirskoj postaji u svemiru.
Kad sam stigao nadomak postaje, trebao sam okrenuti šatl na trbuh, da bih mogao pristati na postaju, ali iskrsli su mali problemi u navigaciji. Naime. promašio sam mjesto za pričvršćivanje za oko 15 metara, na što su mi ovi iz postaje radio vezom preneraženo javili; –Što to, zaboga, radiš? Idi malo desno. –Jel ovako? –upitah ih nakon što sam se odvojio od stanice i ponovo aterirao. –Ma ne, zaboga. Natrag, natrag. Opet si promašio. Sad si otišao 15 metara previše udesno. –Eh, –procijedih. –Ovi su malo nervozni. No dobro. Pokušat ću ponovo. I iz trećeg puta sam konačno uspio. –Jel ovako dobro? –upitah samozadovoljno ove preko radio veze, a netko od njih je procijedio; –Jebo te, tko nam je poslao ovog idiota? Odlučio sam se praviti da ovu primjedbu nisam čuo, pa sam hladno ušao na svemirsku postaju i našao se pred odborom za doček.
Dočekala su me smrknuta lica. Preda mnom su stajala četiri sredovječna muškarca i jedna dama. –Dobar dan, gospodo, –obratih im se. –Ja sam Aleksej. –Odakle dolaziš, Aleksej? –upita me jedan od ove četvorice. –Iz Osijeka, –odvratih mu. –A gdje je to? –upita me taj isti, gledajući me namrgođeno. –Osijek vam je grad na sjevernoj hemisferi, –rekoh mu. –Možeš li biti malo određeniji? –upita me namrgođenko. –Mogu, ali ne želim, –procijedih. –Zašto bih bio određeniji, kad mi se niste ni predstavili i kad me dočekujete ovako kiselih lica. –No dobro, –reče namrgođeni. –Ja sam Tom, Tom Horn. Nakon ovoga predstavili su mi se i ostali članovi stanice. –Ja sam Uruk, –rekao je drugi, a po imenu zaključih da je vjerojatno Uzbekistanac, no nisam ga htio pitati. –Ja sam Kwan, –rekao je treći. –Joakim, –reče četvrti, a na kraju mi se predstavila i dama. –Angelina, –rekla je. Nakon upoznavanja predao sam im pakete od njihovih obitelji, koje su mi dali u Cape Canaveralu, a odlučio sam ih malo obradovati, unatoč hladnom dočeku, pa sam im rekao; –A ovo je mali dar od mene. –A što je to? –upita Angelina. –Malo frule, –rekoh, na što su se svi začuđeno pogledali, a nakon toga su im oči zablistale i počeli su pocupkivati s noge na nogu. –Daj meni malo –reče Kwan. –Polako, momci, ima za sve, –rekoh.
NASTAVLJA SE…
A. Ž.
Relatd Articles
|
 |
Zbog proceduralne pogreške jednog od prevoditelja s majanskog na greg... |
|
|
 |
Razdijelio sam frulu na šest jednakih dijelova, tj. sebi sam ostavio ... |
| |
|
 |
Marihuana ima mali utjecaj na vozačke sposobnosti. To je zaključak no... |
|
|
 |
Dželo Hadžiselimović je opet ubo i barem nakratko odgodio odluku da p... |
|
|
 |
Vjerujete li u postojanje vanzemaljskih oblika života? Mnogi će reći;... |
| | |
