Vozač ilegalnih auto utrka 2/10/2010 5:02:01 AM Prvo da vas uputim u kratki rezime. Osnovna i trogodišnja srednja škola, 0 neopravdanih sati, 200-tinjak opravdanih zbog ‘kratkotrajnog’ glomerulofritisa koji je zahtjevao gotovo hitnu amputaciju tonzila (krajnika).Vojska, pa 12 godina biroa za zapošljavanje i evo me sada ovdje s vama da vam ispričam što sam radio u tih 12 godina.
Epizoda 1: Voz
io sam ilegalne auto utrke po Lici i Gorskom kotaru
Ljeto x godine, u ležernom izdanju sjedim na toaletu i brojim pločice koje sam već milijun puta prebrojao i da me se iz sna probudi znao bi reći da ih je 12 723+2 prerezane popola oko držača za toaletni papir koji se odavno potrošio. Kao munja me je pogodila činjenica da ću morati improvizirati.
Noge kad nazebu počinju problemi - govorila je baka i bila je u pravu. Zazvonio je telefon i ubio proparao tišinu kroz zatvorena vrata. Dohvatio sam ga prije no što je stigao drugi put odzvoniti
- Halo, dolaziš?
- Da ponesem jaknu? – pitam
- Obavezno.
Moja sretna jakna s amblemima omiljenih izvođača heavy metala, uvijek mi je donosila pobjede. Zbog nje sam dobro kotirao kod kladioničara, postala je svojevrsni mit, jakna koju je sam Bog iskrojio za šampiona.
Nisam morao misliti ni o čemu, oni su imali aute, imali su novce, od mene su trebali samo moju vještinu: brzinu ponirućeg orla, spretnost jastreba i muda slona i naravno mit, komad štavljene goveđe kože na mojim ramenima.
Spakovali su mi - pomislih, dok sam gledao u SAAB 900 Turbo aero iz ‘89. godine.- Neću ovo da teram. – kažem
- Tjerat ćeš što ti mi kažemo.
Ovo je opasna mašina, ali nije za ovakve stvari, nije za asfaltnu brdsku utrku, previše je težak. S ovim ne mogu pobjediti. Imali su me u šaci. Već se poprilično smračilo i bilo je sigurno da nikoga nema. Sjedio sam na crnoj koži ovog vjerojatno najizdržljivijeg čeličnog gada kojeg je mogao smisliti inferiorni ljudski um, svjestan da je jednostavno pretežak za ovaj duel.
Pokraj mene u, za ovakvu svrhu superiornijem, Subaru, sjedio je mladić kojeg nisam prije viđao na ovakvim skupovima. Bio je mlad i naivan, imao je onu tinjalicu u oku. Došao je pobijediti pod svaku cijenu. Nastojao sam sačuvati hladnokrvnost. U kabini je sve toplije. Motor koji se zagrijava za nadolazeće nadnaravne napore, svojim šteketanjem pravi recke po obrisima spokojne šume koja kao i da i sama sudjeluje u ovoj zbrci, postaje sve napetija.
Ne razmišljam puno, znam da će sve biti gotovo za 7 minuta, toliko traje ova jurnjava po rubu. Imam jaknu, nisam pio alkohol nekoliko dana, bistar sam, svjež, sve mi ide u prilog.
Spustio sam ruke na volan. Rukavi kožnjaka su se zapeli gotovo do laktova. Već sam bio u brzini. Od starta me dijelila lijeva noga na kvačilu i signal za start. Dugonoga djevojka koja ja signalizirala START žuto crvenom maramom, koju je razvezala sa vrata, na trenutak mi je skrenula misli, no onda sam se sjetio da sam jednom prilikom prespavao kod nje poslije brutalne pijanke na boćalištu.
Prvo je visoko dignula ruku, a potom ležernim pokretom ispustila maramu. Gledali smo se u oči, bit će ponovo moja kroz pola sata. Marama još nije dotaknula noću ohlađeni asfalat, a momak u Subaru je već bio 30-ak metara ispred mene. Pomislih da starim. pritisnuo sam gas kao da mi je meduza u gaćama, odmah do kraja.
Nakon prvog zavoja već sam bio spreman potpisati kapitulaciju, no švedski teškaš je sad tek počeo da ubrzava. Počeo je da lomi, da jede asfalt. Počeli smo se sjedinjavati, upoznali smo se u sekundi, udovoljavao mi je bolje od bilo koje žene, jednostavno je radio ono što ja želim.
Utrka je sve bliže kraju, još uvijek sam mu na repu, znam gdje ću ga slomiti, poznajem ovu cestu. Svijetlost farova gotovo bezuspješno pokušava penetrirati u gusti mrak ove vukojebine. Bližimo se najzahtjevnijem zavoju ulijevo, s desne strane je provalija bez ikakve ograde. Prilazim mu s vanjske strane, retrovizori su nam se skoro dodirnuli. Polovica desnih točkova mi izviruje prema ambisu iz kakvog se ne izlazi u komadu. Znao sam da iz ove situacije nema van, jednostavno sam bio previše brz. Izbacit će me centrifugalna sila i evidentno ništa od lizanja ajvara s djevojke sa starta.
Kočenje nije bila opcija. Jedino što mi je preostalo je da igram na sve, da igram na moga protivnika. I on je svjestan da njegova pobjeda znači moju smrt. Može li se nositi s tim? Hoće li izdržati. Želi li toliko silno pobijediti da mu nije stalo do žrtve. Bih li ja popustio ili bih pratio ovisničku želju za pobjedom? Jedno je sigurno, jedan od nas dvojice vodi onu malu kući, a on će ju odvesti samo ako ja poginem.
Osjetio sam na leđima, jasno doživio, poglede ljudi sa rukama na ustima. Boje se gledati, a ne mogu da ne gledaju. To je bilo to, pomislih, i kad već idem dolje, stisnem gas do ponornih dubina. U tom trenutku moj dualist puca pod pritiskom i pritišće kočnicu svom silinom. U posljednjem djeliću sekunde smotam u lijevo i proletim kroz cilj poput ejakulata osamnaestogodišnjaka.
Zaustavio sam automobil i iz gornjeg džepa košulje izvukao cigaretu. Primjetio sam da u SAABu nedostaje upaljač za cigarete i odmah zaključio da auto nije za mene. Čim sam Izašao van, svježina je prostrujila kroz moju uljem namašćenu kokoticu. Prema meni se kretao mladić. Moj, do malo prije, zadrti protivnik. Prišao mi je, izvadio upaljač i zapalio mi cigaretu. Nije mogao ništa reći, šutio je i gledao me kako isisavam život iz te nikotinske prskalice.
Postajalo je sve hladnije, skinuo sam svoju sretnu jaknu i prebacio preko ramena čovjeku koji mi je poštedio život. Istu jaknu koju je meni jednom davno darovao prijatelj kojem ja nisam popustio na tom istom zavoju.
Relatd Articles
|
 |
Prvo da vas uputim u kratki rezime. Osnovna i trogodišnja srednja ško... |
| | | |
