IZMEĐU KORICA: Camille Paglia / SLOMI, SRUŠI, SPRŽI

Pregled clanka

IZMEĐU KORICA: Camille Paglia / SLOMI, SRUŠI, SPRŽI
6/14/2011 10:43:33 AM

Camille Paglia je profesorica humanistike na filadelfijskom University of the Arts, a u nas je poznata kao autorica studije Seksualna lica: Umjetnost i dekadencija od Nefertiti do Emily Dickinson (Infoteka, Zagreb, 2001) kojom je prije svega nastojala pokazati kako se zapadnjačka kultura odvijala u okvirima kontinuiranog scenarija i konstantnog nadovezivanja.

Unatoč tome što bi se prosječnom čitatelju njeni tekstovi na prvi pogled mogli činiti udaljenima od njegovih letimičnih interesa, njeni su radovi jedan od najzavodljivijih ulaza u beskrajnu prostoriju sa ogledalima, na što, u virtualnom smislu, naša kultura ponajviše sliči. U Seksualnim licima ona pokriva ogroman povijesni period baveći se takozvanim vrhunskim kulturnim artefaktima, ali na način koji nikako ne bismo mogli nazvati akademskim.

Njoj se od prvih objavljenih radova spočitava na bombastičnosti i kolumnističnosti, dok je izravnost kojom piše gotovo pa posve nestala iz univerzitetskog diskursa. Da stvar bude radikaliziranija, Paglia prezire ikone suvremenih visokih učilišta, poput, primjerice Derridae ili Lacana. Derrida je opsjednut ‘sakaćenjem riječi’ i dobrih je četrdesetak godina iza vremena u kojemu živi, jednako kao Foucault i Lacan; ovaj sveti trojac predstavlja istinski ‘skamenjene revolucionare našeg vremena’ koje je to isto vrijeme nemilosrdno pregazilo: uhvaćeni za ideje koje su bile mrtve još 1970. govore o ‘potiskivanju i strepnji’ što ih je generacija šezdesetih s rockom kao kulturom jednostavno ostavila iza sebe.

‘Lacan, Derrida i Foucault su savršeni proroci za slabe, plašljive osobnosti iz akademskih krugova uhvaćenih u klopku verbalnih formula’. Vrlo oštra i živa duha, Paglia se ne susteže napisati kako su učenici ovih teoretičara neznalice jer ne poznaju prethodeću intelektualnu povijest, i posebice jer im posve izmiču dosezi američke misli, koja je, nakon što je izmišljen Hollywood, prerasla dobru staru Europu.
Njena nova knjiga Slomi, sruši sprži (na izvorniku objavljena 2005) sastoji se od četrdeset tri pjesme s engleskog govornog područja u rasponu od Shakespearea do pop i rock autorice Joni Mitchell koje su popraćene njenim interpretacijama. U predgovoru piše kako je knjiga namijenjena širokoj publici i da se uglavnom oslanjala na tri desetljeća nastavničkog iskustva. Pomno čitanje ili ‘objašnjavanje teksta’ po njoj je ‘najbolja tehnika za otkrivanje ljepote i značenja u književnosti’ te ujedno i ‘vrhunski instrument za analizu sveukupne umjetnosti i kulture’.

Odmah daje do znanja kakav je njen odnos prema ‘novoj kritici’ kao ‘sentimentalnosti više klase’ te dodaje da je ova književna tehnika bila posve gluha prema popularnoj kulturi, ‘toj glavnoj mitologiji poslijeratnog naraštaja’, no ipak na nju gleda kao na dobra pomoćnika pri ulazu u literarne svjetove. Uništio ju je prodor poststrukturalizma ‘ sa svojim nerazumljivim žargonom, cirkularnim načinom mišljenja i samozadovoljnim, razobličavajućim cinizmom’.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća poezija je bila ‘na visokoj cijeni’, no nakon ovog plodnog razdoblja došlo je do izmišljanja ‘teorije’ koja tvrdi kako ‘analizira jezik, a zapravo ga zvjerski zlostavlja’-Paglia ovaj obrat significira pobjedom ideologije nad umjetnošću što kao svoju krajnju posljedicu ima situaciju u kojoj se nalazimo danas-da više ni profesori ne znaju protumačiti tekst, ili da to polazi za rukom samo rijetkima među njima.

Pozadina većine studija su krive ili programatski uporabljene sheme iz kojih proizlaze pretjerana tumačenja. Paglijini su učitelji i svojevrsni uzori Arthur L. Clements, Milton Kessler, Harold Bloom, kojima su zajedničke točke bile emocionalna izravnost, široka naobrazba, odnosno nadrastanje uskospecijalističkih okvira te svojevrsni novi romantizam (posebno u Blooma po uzoru na čiju antologiju ‘The Best Poems of the English Language’ je možda pisala ovu svoju). Bili su to, kako Paglia zapisuje, temepramentom vatreni proroci, beskrajno sućutni nastavnici koje je doživljavala kao ‘mudrace i vizionare’.

Svojevrstan autoričin osobni angažman, njena potreba da u interpretaciju unese vlastitu kožu i intelekt obogati osjećajima čija su ishodišta u životu što ga se proživjelo, ove interpretacije čini iznimno zavodljivim štivom. Kada piše o Emily Dickinson i pjesmi ‘Jer po smrt poći nisam mogla’, kao o alegoriji koja opisuje ‘vesela nevinašca koja se susreću s mračnim silama ovoga svijeta’ ona stavlja znakove jednakosti između pjesnikinje, sebe i potencijalnog čitatelja njenog čitanja pjesme.

Općenito, važno joj je uspostavljanje spona između različitih očitovanja tvari, radilo se o živim bićima ili mineralima. Pišući o Joni Mitchell ovakvo uvjerenje dodatno podvlači riječima da smo rod mineralima i stijenama, ‘najnižima od niskih u judeokršćanskom velikom lancu bića’. Pri tome se elegantno poziva na Darwina, po kojemu je naše podrijetlo u močvari spletenoj od biljaka i guštera, a ovakvim i sličnim poetično-znanstvenim ulančavanjima podsjeća na zadnjih desetljeća iz teorije izagnanu analogiju (npr. Foucault u ‘Riječi i stvari’), dok njen pobunjenički ton kojemu je pratilja iznimna erudicija, za razliku od većine današnjih teoretičara, unatoč žestini što mu je pozadina, ima vrlo malo isključujućeg u sebi.

Knjiga koju je moguće čitati godinama.

DARIO GRGIĆ

Izdavač: Postscriptum, Zagreb

Preuzeto s prijateljskog portala hombrezone