IZMEĐU KORICA: Emir Imamović Pirke / TREĆE POLUVRIJEME

Pregled clanka

IZMEĐU KORICA: Emir Imamović Pirke / TREĆE POLUVRIJEME
5/16/2011 12:53:48 PM

Pirkeov novi roman događa se u malom mjestu blizu Sarajeva, radnja se vrti oko tri lika: dva prijatelja, Zeke i Muhe, te nogometnog trenera, predsjednika kluba i Katice za sve, Efeja. Mjesto radnje je koma: gradić sa svih strana okružen planinama, s najmanje sunčanih dana u državi, a i ti dani su, zbog tih brda, kratki. Kiša pada i iz vedra neba.

Roman je koncipiran kompliciranije, tj. složenije nego prethodna dva Imamovićeva uradka (‘Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince’ i ‘Tajna doline piramida’), vremenske se sekvence prepliću, u radnju je uključeno više likova, ali se sve vrti oko spomenutog trojca i njihovih opsesija.

Muha i Zeko su, što’no bi se reklo, tipičan produkt ovih poslijeratnih dana na većini prostora bivše države: dripci koji su od škole (odnosno od roditeljskih batina i općenitog neuspjeha) pobjegli u rat (što je do te mjere suluda trampa da je ne treba ni pojašnjavati), a sada su, višestruko odlikovani, u slavnoj i veličanstvenoj i nadasve moćnoj vojnoj mirovini, u kakvoj se nalazi zdravija polovina i ove lijepe naše bludnice što joj tepamo kao domovini.

Roman je ispresijecan izvješćima o pojavi vehabija, metamorfozu koju je romaneskno Imamović okarakterizirao kao zamjenu ideoloških obrazina: najgorljiviji komunisti sada najsrčanije klanjaju. Istovremeno portretira jedno mjesto čiji se život odvija mimo metropolitanskih spektakularnih parada. Kino koje više ne radi, klub liječenih alkoholičara koji je prenamjenom postao nešto drugo, nekoliko birtija i – nogometni teren. Efej je društveno-politički radnik i nogometni poslenik, ima tajnicu kojoj zaviruje u dekolte (obavezni dnevni ritual), uhodani brak i kćerke koje su visoke škole izučile u Sarajevu, gdje su ostale živjeti.

Muha i Zeko imaju očeve sklone alkoholu, kao što je kapljici kao ultimativnoj vrsti zabave, uostalom, sklono cijelo ovo turobno mjesto. I imaju prijateljicu od najranijih dana, Senu. A radnja romana počinje otkrivanjem triju kostura u nekakvoj jami u blizini mjesta. Čitatelj ubrzo posumnja da se radi o spomenutoj prijateljici ovih dvaju jarana i njenim gluhonijemim roditeljima koje je smaknuo nepoznati počinitelj. Muha sumnja u Rottena, prijeratnog pjevača lokalnog sastava, sada lika koji brije na vehabizam. Muha je u braku sa Selmom, no oboje su se naginjali kroz prozor pa je brak otišao do vraga, i tu ulijeće Zeko i odlazi sa Selmom u Sarajevo.

Njegov život u Sarajevu, međutim, tako je skučen, da imAte dojam kako se ništa u njegovu životu, osim adrese, nije promijenilo. Svi prijašnji čitatelji Imamovićevih radova biti će ovdje u ovom romanu iznenađeni do koje se mjere Pirke oslobodio potrebe da se šali po svaku cijenu. Njegovi su likovi do te mjere pali u historiju, tako su snažno omeđeni miljeom i ljudima koji ukrašavaju taj milje, da bi se na ulasku u taj Podgrad (već imenom Imamović daje naslutiti o čemu se radi) komotno moglo napisati: Lišite se nade vi koji… i tako dalje. Stilski bi bilo bolje da je izbjegao oko sredine romana brojne pleonazme u stilu, zbilja, ali zbilja su bili, ili, htio je, ali zaista je htio, i u tom smislu. No s psihološkog i portretnog gledišta roman zaista (ali zaista) šljaka.

Likovi su začuđujuće živi, ma koliko mogli biti strani nekom od svake provincijalnosti (a takvima obiluje, je li, naša knjiž. scena) nepovratno izliječenome tipu čovjeka pogleda uprta u njujorke. Runjenje novonastalih imperija na periferiji kao da naznačuje moguće buduće mijene. Pirke ne žali pera opisujući to tonjenje u diluvij, gdje ljubav nije ljubav, gdje je čak i samoubojstvo spin, gdje je sve lažno osim mirisa Azije. Likovi koji okružuju njegove likove, u zastrašujućoj scenografiji zaustavljenog napretka, kao da su junaci nekakve deevolucijske sinergije koja se okupila oko ideje majmuna predanog molitvi koji će s ajetima na usnama uvesti cijelo čovječanstvo (nama, kaže jedan od takvih, demokracija nije put) u neonima obasjanu pećinu. Neoni će raditi još malo, a onda – mrak, jer više neće imati tko zamijeniti osigurače.

‘Treće poluvrijeme’ ipak nije okret jednog humorističnog autora ozbiljnim temama jer se Pirke i prije pokazao kao sociološki sofisticiran pisac s okom boljim za seriozno nego za literarno: bosanske piramide i nestanci djece (trgovina organima) svjedoče da ovaj autor ne živi u boljoj prošlosti – ozbiljan je on bio i prije, samo je sada promijenio sredstva. Lišen nepotrebnog balasta o non-stop duhovitome Bosancu, uspio je napisati štivo o odrastanju u situaciji u kojoj djetinjstvo nije bajka, a zrelost ne dolazi s godinama nego ipak drugačije, što je kao tipična slijepa ulica na brdovitome Balkanu poznato svakome koga je zapalo odrastanje na periferiji zdrave ljudske logike, odavno, naravno, prognane s ovih prostora.

‘Treće poluvrijeme’ jedan je od najmračnijih romana o ‘odrastanju’, roman u kojemu je ratovanje raskrinkano s potpuno idiotske koristoljubive strane bez upotrebe tipičnih pacifističkih fraza, sve kroz filtar prigušenih duša njegovih čudnih, morbidnih likova nesposobnih za bilo što drugo, osim preživljavanja. Koje je mjera života, ovdje, sada.

DARIO GRGIĆ

Izdavač: Algoritam, 2010

Preuzeto s prijateljskog portala hombrezone