IZMEĐU KORICA: Jack Kerouac - PODZEMNICI 4/13/2011 11:52:12 AM
‘Ja sam instrument za zapisivanje.’ Stari lisac Beat generacije, William Seward Burroughs, ovom rečenicom se gotovo ruga svetoj, uzaludnoj, uzvišenoj profesiji pisca, paradoksalno oslobađajućoj i sputavajućoj u isto vrijeme.
Tom jednostavnom efektnom usporedbom samog sebe sa hodajućom pisaćom mašinom koja neprestano bilježi i kojoj je jedini pravi poziv da bude neka vrsta zrcala objektivne stvarnosti, prevrtljivog ogledala što, više ili manje iskrivljeno, odražava vlastita iskustva zapisivača, ovaj čovjek uvjerljivo jasno opisuje ne samo udes piskarala općenito, nego i posve određenu zadaću karakteristične divlje horde iz 50tih godina sad već prošlog stoljeća.
Vječni balavci, pomalo perverznjaci te redovito junkieji i pijanice, prebivali su s obje strane američke obale, zapisivali doživljaje nastale tijekom svoje sumanute jurnjave po prašnoj cesti, pijana i opijena noćna teturanja kroz jazz klubove, istraživanja poročnog svijeta beskompromisne slobode, da bi naposljetku prešli u pop kulturu i ostavili teško izbrisiv, nezaboravan trag na budućim generacijama pisaca, glazbenika, umjetnika ili, moglo bi se čak reći, na svima onima koji žive i sanjaju rock’n'roll.
Nazivali su ih beatnicima, a titula njihovog kralja koju je, kao i uvijek u takvim prilikama kad se kritičari, mediji, obožavatelji i-tako-dalje uhvate tituliranja, nemoguće izbjeći, prišivena je Jacku Kerouacu, francuskom Kanađaninu. Potonji je, uostalom, vlastoručno definirao pojam Beat generacije te će utjecati na čitavu povorku poznatih i nepoznatih ličnosti, uključujući tu i glazbene veličine poput, primjera radi, Boba Dylana, Toma Waitsa i mnogih drugih.
Tako okrunjen, goropadni Canuck dostojno je otprašio u legendu. Ipak je on sam, u svojem najpoznatijem djelu, romanu Na cesti, tvrdio da su jedini ljudi za njega « oni poludjeli, poludjeli za životom, poludjeli za pričom, poludjeli za spasenjem, željni svega istovremeno, oni koji nikada ne zijevaju ili kažu uobičajenu stvar, već izgaraju…» Njegov književni opus, čini se, tek je ogromna posveta upravo takvoj odabranoj vrsti čovjeka, onoj što propituje puno, i to isključivo kroz privlačne i opasne ponore golog iskustva.
Podzemnici, u originalu zvani The Subterraneans, spadaju među poznatije, omiljenije i hvaljenije njegove knjige te su dobar primjer takozvane « spontane proze «, termina kojim se Kerouac intenzivno bavio tih burnih pedesetih, pokušavajući lavinu misli pretočiti u riječi upravo onako kako ona teče, sve u namjeri da uspije kod čitatelja izazvati reakciju istovjetnu njegovoj i pritom se osloboditi ograničenja interpunkcije i uopće bilo kakvih ograničenja što se pojavljuju izvan spleta njegovih uzburkanih misli, poistovjećujući pisanje sa udasima i izdasima jazz glazbenika.
Nastao 1953., a objavljen tek nakon uspjeha svog papirnatog brata Na cesti, potonji roman podsjeća na zavuzlano, kaotično i nerazmrsivo klupko misli, impresija, emocija, poput božice mudrosti bolno oslobođene iz glave svog oca – stvaraoca. Čak i neupućeni čitatelj brzo shvaća kako je Kerouacova proza izrazito autobiografska, na mahove ponižavajuće ispovjedna, prožeta beskompromisnom iskrenošću, potpuno vjerodostojnom prilikom kamuflacije stvarnih likova i događaja. Mreža koja se tu isprepliće mahnito i silovito čitatelju stvara dojam kao da je pisana isključivo spontano, gonjena impulsom i podivljalim stvaralačkim nagonom, onim koji prvo mora nietzscheovski srušiti da bi sagradio novo, vrijedno ili istinito. Ili u slučaju koji je, eto, potrefio i Kerouaca, sve to odjednom.
Temeljna spona u radnji knjige odnos je između glavnog lika Lea Percipieda aka samog Jacka i njegove kratkotrajne djevojke Mardou Fox, « najsjajnije zvijezde podzemnika «. Ono što je, dakle, Kerouac izložio raširenim zjenicama čitatelja zapravo je opis svih stadija jedne veze i popratnih emocija koje prate dvoje ljudi unutar nje. Zvuči tipično, skoro banalno, ali kroz kerouacovsko pero provlači se neiscrpno traganje za istinom, spoznajom, novim neizgovorenim pitanjima. Istovremeno u ulogama podzemnika, boemske skupine smještene u San Francisco, prerušeni igraju upravo beatnici. To je kostur, dok meso ima malo drugačiji okus.
Sve knjige Jacka Kerouaca podsjećaju na halucinativne zapise poludivljeg i emotivno nestabilnog čovjeka što pleše vrzino kolo s ludilom, opsesijom i ovisnošću; ispovjedni ton se provlači kroz redove naoko nemarno nabacanih riječi; stvarnost je zasjenjena izrazito subjektivnim pečatom kakav protagoniste romana, mjesta i situacije oblači u ono ruho u kojem ih je ovaj talentirani alkoholičar zamislio. Dioniz trka Apolona, simbol racia, van sa scene kako bi se napio života i omamio njegovom srži. Kerouacova proza je topla i suosjećajna na osebujan način, spremna da ulovi famoznu esenciju života na najneočekivanijim mjestima, ukrštavajući prljavštinu i mudrost, te dvije strane istog žetona. 
Srećom, prljavština nije sirova i vulgarna, a mudrost se ne pretvara u hladnu bezukusnu juhu i proizvod pukog razuma. Ovdje intuicija, ruku pod ruku s iskustvom, dominira nad racionalnim razmišljanjem. Osim toga, pravi umjetnik se ne boji priznati da je slab, izgubljen i prignječen molekulama svijeta oko sebe. On shvaća koliko su ljudski duh i tijelo neodvojivi u agoniji i radosti. Kerouac nije realan u tipičnom smislu riječi – ono što piše ne ostaje čvrsto na zemlji već leti dva metra iznad stabilnog tla, nakon čega konačno izgara, sve dok od poezije bez stiha, tog jedinstvenog svjedočanstva i dokaza života, cohenovski rečeno, ne ostane samo pepeo. To je vatra koja gadno pali prste, ali teško da išta grije i hrani tako dobro kao ona.
U kolikoj je mjeri ista ta proza romansirana i uljepšana, teško je reći. Kroz nju struji zrak doputovao iz zemlje onih ljudi čiji je glas toliko autentičan jer su odabrali položiti svoju odrpanu, izranjivanu kožu i kosti na cestu uvijek i opet iznova da bi neprestano crpili sve ono čega su željni – a željni su svega – i vratili se natrag da ispričaju svoju priču, nakon što su temeljito pročešljali podzemlje i prešli preko svih krovova u potrazi za njom. Ipak, na kraju svakog lutanja nazire se isto. « Nema života tako velikog da ne bi stao u bocu «, riječi su Marka Lanegana. Shvatite to kao aluziju na ljudski porok ili jednostavno potvrdu toga da od nekadašnjeg ljudskog bića na kraju ne preostane ništa. Grize si rep, uništava sam sebe, postaje prašina na cesti po kojoj je vukao noge. Čovjek nestaje. Priča ostaje.
DARIO GRGIĆ
Izdavač: Šareni dućan, Koprivnica, 2007.
Preuzeto s prijateljskog portala hombrezone
Relatd Articles
|
 |
Dvojicu pisaca često se spominje kao u ovom trenutku najbolje američk... |
|
|
 |
Zadnja zbirka pjesama Raymonda Carvera «Nova staza do vodopada» djelo... |
|
|
 |
Za Shepardov dnevnik s jedne od najpoznatijih Dylanovih turneja redov... |
| |
